
Ime Stefan — kruna koja je postala ime
Ko god je ikada učio o srpskim srednjovekovnim vladarima, primetio je nešto čudno: gotovo svi se zovu Stefan. Stefan Nemanja, Stefan Prvovenčani, Stefan Radoslav, Stefan Vladislav, Stefan Uroš, Stefan Dušan, Stefan Lazarević… Da li je to bila puka moda imena? Ne — krije se nešto zanimljivije.
Ime koje je zapravo titula
Reč “stefan” dolazi od grčkog stéphanos, što znači “venac” ili “kruna”. U vizantijskoj tradiciji, čiji je uticaj na srpski dvor bio ogroman, ta reč se koristila kao deo krunidbene titule vladara — otprilike u značenju “krunisani”, “ovenčani vlašću”. Kada bi srpski vladar bio krunisan, uz svoje rođeno ime dobijao je i titulu “Stefan”, slično kao što bi neko danas dobio zvanje uz ime.
Prvi Stefan — i onaj po kome su svi ostali dobili ime
Sve je počelo sa Stefanom Prvovenčanim, sinom Stefana Nemanje, koji je 1217. godine postao prvi srpski kralj — prvi koji je od pape dobio zvaničnu kraljevsku krunu. Njegov nadimak, “Prvovenčani”, doslovno znači “prvi okrunjen”, i upravo je njegovo krunisanje ustanovilo običaj da svaki naredni srpski vladar, pri stupanju na presto, uzima ime Stefan kao deo svoje zvanične titule — bez obzira na to kako se zvao pre toga.

Dinastija koja se ponavlja
Tako je Stefan Dečanski, čije se rođeno ime verovatno razlikovalo, kao kralj postao Stefan Uroš III. Njegov sin, poznat nama kao car Dušan Silni, zvanično se potpisivao kao Stefan Uroš IV Dušan. Čak je i despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, poneo isto ime kada je preuzeo vlast. Na freskama iz manastira Dečani otac i sin, obojica “Stefani”, stoje jedan pored drugog kao ktitori — graditelji iste zadužbine, nosioci iste titule.
Ime koje je nadživelo carstvo
Kada je srpska srednjovekovna država nestala pod osmanskom vlašću, titula je izgubila praktičan smisao, ali je ime ostalo omiljeno u narodu — nosili su ga kraljevi, knezovi, obični seljaci i, do danas, hiljade dečaka širom Srbije. Retko koje ime tako jasno pokazuje kako se politička istorija ume utisnuti u jezik, sve dok titula jednog vladara ne postane obično ime na krštenju.
Izvori i literatura
- Istorija srpskog naroda I–II, Srpska književna zadruga, Beograd 1981–1982.
- S. Ćirković, Srbi među evropskim narodima, Beograd 2004.